U fokusu kustosica Instituta DeLVe u njihove tri posljednje međunarodne izložbe, u New Yorku, Beču i Zagrebu, problematika je povijesnog sjećanja. Aktualizirajući memoriju, pozivaju se na kratki esej iz zbirke Ideja proze, u kojemu Giorgio Agamben sažeto opisuje moć nepamtljivog - memorije kao sjećanja koje se ničega ne sjeća I baš zbog toga je najsnažnije sjećanje. Inspiracija paradoksima nepamtljivog, koja već sama po sebi generira melankolični ugođaj, podcrtana je dugačkim naslovom - citatom preuzetim iz Četiri kvarteta T. S. Eliota. Zadirući u nerasvijetljene predjele prošlosti kako bi se ocrtali rubovi sadašnjosti, problemsko pozicioniranje izložbe obuhvaća i malo istraživanje čiji su rezultati skladno uklopljeni u njezino sadržajno i vizualno tkivo, dok samo mjesto - Umjetnički paviljon, u stvorenom kontekstu postaje njezinim živim sastavnim dijelom.